Snaga i značaj jedne umetničke kolekcije prevazilaze njenu puku brojnost i zbir njenih delova. Skup umetničkih glasova, pažljivo prikupljenih iz različitih epoha i krajeva sveta, stoji kao svedočanstvo o trajnoj moći ljudske kreativnosti i inventivnosti.
Više od pet stotina grafika nalazi se u zbirci Međunarodnog bijenala grafike u Čačku (dalje u tekstu: Bijenale). Ove grafike različitih formi, formata, tehnika i tema odražavaju kaleidoskop ljudskog iskustva tokom protekle decenije. Kolekcija je začeta 2012. godine skromnim pozivom za jedinstvo i nastala je ljubaznošću učesnika Bijenala da doniraju jedan svoj rad. Formirana je sa ciljem beleženja i tumačenja promena i kretanja u savremenoj grafičkoj produkciji. Radovi u kolekciji pružaju uvid u individualnost istraživačkog interesovanja umetnika o izražajnim mogućnostima i pojavnim potencijalima grafike. Relacija između konceptualnog istraživanja grafike i lokalnog konteksta u kojima su dela nastala otvara zanimljiv dijalog između umetnika i publike i zainteresovanima pruža priliku za refleksiju i istraživanje opšteg ljudskog iskustva.
Pored narativa koje umetnici svesno oblikuju, njihovi radovi u kolekciji otkrivaju i skrivene aspekte uticaja lokalnih sredina. Njihov izbor tehnika, stilizacija motiva, estetika i prezentacija grafika očito govore o umetničkim tradicijama, obrazovnim modelima, trendovima, ali istovremeno i dublje otkrivaju opšte ljudsko iskustvo savremenog trenutka koje „izmiče“ umetnicima na njihovim radovima, a koje očitavamo kao ideološke razlike Istoka i Zapada i/ili tehnološki jaz Severa i Juga. Ove binarne opozicije upućuju nas na strukturalističku perspektivu u pristupu kolekciji i tumačenju njenog značenja i značaja. Na toj strukturalističkoj osnovi svakako treba razmotriti strukture, sisteme i obrasce koji su uticali na nastanak dela u kolekciji, kao i na značenja koja kolekcija generiše.
Koncept i sadržaj kolekcije Bijenala podstiču na razmišljanje o dubokim promenama koje su kolekcije umetnosti doživele u moderno doba. Razmišljajući o istorijskom kontekstu kolekcija umetnosti, podsećamo se da one nisu funkcionisale samo kao repozitorijumi estetskih vrednosti, već kao ogledala društvenog razvoja. Prateći putanju umetničkih kolekcija kroz istoriju, od kitnjastih galerija skrivenih za elitu, preko muzejskih stožera (nacionalnih) kulturnih baština, do digitalnih baza koje demokratizuju pristup umetnosti, pored estetskih i stilskih promena, one demonstriraju i društveno-političku dinamiku svog vremena.
Pjer Burdije (Pierre Bourdieu) u analizama strukture kulturnog polja, kao i njegove pozicije unutar širih društvenih struktura moći, na primerima konkretnih umetničkih dela koje pozicionira u društvene uslove njihove proizvodnje, cirkulacije i potrošnje, jasno ukazuje na to da umetnost svakako nije izolovani fenomen, već da je duboko isprepletena sa društvenim i kulturnim kontekstom u kojem se proizvodi. Drugim rečima, umetnička produkcija odražava materijalnu produkciju i simboličku (re)produkciju vrednosti jednog vremena/epohe. Tragom socijalne definicije kulture Rejmonda Vilijamsa (Raymond Williams), po kojoj je kultura određeni način života jedne grupe ljudi, a koji izražava ponašanja, verovanja, vrednosti i simbole koje prihvataju i koji ih zastupaju, ne samo u umetnosti i obrazovanju, već i u institucijama i svakodnevnom ponašanju, nalazimo potvrdu tesne veze između materijalne i simboličke proizvodnje unutar jednog društva. Sagledana u tom kontekstu, kolekcija umetnosti nadilazi svoje fragmentarne delove i rezonuje opšte ljudsko iskustvo jedne epohe ili kraćeg vremenskog perioda.
Stavljene u centar ovog ekskursa o kolekciji umetnosti, možemo reći da kolekcije grafičke umetnosti verno svedoče o dinamičnim društvenim promenama u Evropi koje su uobličile moderno doba. Zahvaljujući grafici svojstvenoj reproduktibilnosti, zbirke grafičkih otisaka doprinele su konsolidaciji naučnih znanja i ideja tokom XVI i prve polovine XVII veka. Primena štampane i identično umnožive slike kao posebnog komunikacijskog noviteta revolucionisala je način prikupljanja, čuvanja, oblikovanja i širenja informacija. Prema mišljenju Vilijama Ivinsa (William M. Ivins), prvog kustosa grafičke zbirke Muzeja umetnosti Metropoliten u Njujorku, rana evropska grafika predstavlja „najvažnije i najmoćnije alate modernog doba” . Izum tipografske štampe i grafičke slike zaustavio je degradaciju akumuliranog znanja posle dugog perioda umnožavanja prepisivanjem i nadalje je omogućio njegovo identično umnožavanje. Elizabet Ajzenštajn (Elizabeth Eisenstein) u svojoj jezgrovitoj studiji o štamparskoj revoluciji u ranoj modernoj Evropi takođe naširoko izlaže o značaju koji su identične i uniformne štamapne slike imale u naučnoj revoluciji.
Istovetni primerci grafika koji se danas nalaze u različitim muzejskim kolekcijama svedoče o doslednosti zastupljenih naučnih ideja rane moderne Evrope. Ove kolekcije grafičke umetnosti svedoče o usponu novog društvenog poretka, burnim promenama ideologija i dinamičnom tehnološkom napretku. Od prvih grafičkih zbirki kao delova dvorskih kabineta kurioziteta, preko enciklopedijskih pregleda istorije evropskog umetničkog stvaralaštva, do prvih institucionalizovanih javno dostupnih muzejskih zbirki, ove kolekcije bile su usko povezane sa izrazom moći vladara i isto tako kasnije sa kulturnim politikama i ekonomskim i političkim idejama modernih država. Prvobitno neselektivno akumuliranje grafika na osnovu njihove dokumentarne svrhe, zamenila je pojava prvih kriterijuma za njihovo estetsko i umetničko vrednovanje u kolekcijama koji su korespondirali sa ideološkim i političkim funkcijama umetnosti u datom društvu. Ono što je svojevremeno služilo kao dokument, instrument znanja ili korelat drugom umetničkom delu, u muzejima je pretvoreno u nacionalnu kulturnu baštinu kao svetli primer najviših dometa umetničkog stvaralaštva. Tokom celog XIX i dugo tokom XX veka strukturiranje umetničke kolekcije, kao i sledstvene akvizicije, bilo je u znatnoj meri uslovljene idejom nacionalne države i projektom konstruisanja nacionalnog kulturnog identiteta.
Ako se osvrnemo na savremeni društveni kontekst života, svet digitalnih komunikacija i virtuelnih prostora, nailazimo na i dalje živu političku potentnost i političnost grafike kao umetničkog medija. Umetnici i dalje koriste demokratski domet grafike i tiražnih projekata da putem klasničnih, digitalnih i hibridnih formi pošalju svoje poruke u svet. Istovremeno, reproduktibilnost kao specifičnost grafike u onom grinberijanskom smislu, apsorbovana je u drugim umetnostima i vizuelnim formama. Ova višestranost u kojoj se ogleda savremeno stanje grafičkog medija odražava se i na način na koji se dela prikupljaju i percipiraju kao elementi kategoričkih kolekcija umetnosti; istovetni primeri negde se vode kao grafike, negde kao skulpture ili kao slike. Dodatno, digitalna era, koju karakteriše globalizacija i masovna računarsko-posredovana komunikacija, preoblikovala je sociokulturnu ulogu umetničkih kolekcija. Prema rečima Kler Bišop (Claire Bishop), ukoliko se bliže ispitaju dominantne forme savremene umetnosti, uočava se da se njihova operativna logika i sistemi komuniciranja pokazuju blisko povezanim sa tehnološkom revolucijom koja je prošla ili kroz koju se i dalje prolazi. Novi mediji su umnožili kanale komunikacije, načine produkcije i distribucije informacija i načine razmene raznolikih sadržaja u digitalnoj formi. Digitalna tehnologija je revolucionisala štampu i još više je podstakla proizvodnju i potrošnju štampanih slika u svakodnevnom životu, a naročito u umetnosti i izrazito u grafici. Međutim, ekspanzija digitalnih tehnologija imala je u grafici dvosmernu orijentaciju. Pol Katanezi i Anđela Giri (Paul Catanese, Angela Geary) ukazuju da postdigitalna grafika, premda ima osnovu u upotrebi kompjutera, zapravo vraća u grafičku umetničku praksu taktilnost i materijalnost stvaralačkog procesa. Mnogi umetnici su našli primenu digitalne tehnologije u paru sa programabilnim mašinama za rezanje i graviranje za izradu konvencionalne, materijalne matrice namenjene za duboku ili visoku štampu.
Upliv savremene tehnologije i nauke u polje umetnosti proširio je opseg njenih oblikovnih i operativnih aktivnosti. Takođe, primena savremene tehnologije i nauke u umetnosti proširila je njenu funkciju od zadatka vernog predstavljanja spoljneg sveta (prirode i društva) ka vidovima njegovog potpunijeg otkrivanja ili razotkrivanja. Izlišno je naglašavati da navedeno dosledno važi za grafičku umetnost i blisko tome za kolekcije grafičke umetnosti takođe.
Sagledano na ovako višestran način izranja upečatljiv zaključak o dubokim koristima koje ima kolekcija Bijenala. Ona prevazilazi čist estetski značaj i, kako u stvaranju tako i izlaganju, deluje kao ogledalo društvenih vrednosti i kao katalizator transformacionih promena unutar društva. Služi kao moćno sredstvo za podsticanje individualnog blagostanja, kulturnog obogaćivanja i društvenog sjedinjavanja. Stvarajući prostore u kojima pojedinci iz različitih sredina mogu da se sastaju, razgovaraju i cene umetnost, kolekcija podstiče osećaj pripadnosti i zajedničkog iskustva, stoga ima potencijal da razbije društvene barijere, smanji izolaciju i izgradi jače, inkluzivnije okruženje. Ukratko, kolekcija Bijenala kroz pregledne, tematske i problemske izložbe kao polemičke izvode iz svog fundusa, predstavlja koristan resurs za sve ove benefite na jednom mestu.